U nastavku današnjeg članka ćemo da se bavimo sa jednom veoma zanimljivom pričom, koja je još jedan od dokaza da protiv sudbine ne možemo, i da kada ona umješa svoje prste, na kraju bude baš onako kako je suđeno. Mnogo je priča koje nam dolaze iz svih dijelova svijeta, koje nas jednostavno ostave bez teksta, a mi ćemo danas da pišemo o jednoj nevjerovatnoj priči dva druga iz rata, koji su godinama izgubili kontakt, a onda se desilo nešto potpuno nevjerovatno.
Naime, jedan mladić po imenu Aleksandar koji je iz Srpske, u maju mjesecu na svom Tviter nalogu podijelio je jednu priču, koja je iz svakodnevnog života, a koja se odnosi na njegovog oca i ratnog njegovg druga. Ova itekako emotivna priča rasplakala je mnoge korisnike, a zaključak cijele ove priče jeste to da je život zaista jedno veliko čudo. Mi ćemo vam u nastavku njegovu priču prenijeti u cijelosti:
“Maločas kroz tmurni Karanovac na stanici kod Slapa prema centru, uočim zanimljivu starinu kako stopira. Nizak i prosed, brko od pedeset i koju, sa značkom 16. krajiške brigade na jakni. Zaustavim vozilo:- Dokle zemljače, idem do vodovoda? – Može, hvala! Ja sam Zlatko Miletić Biba. – Ja sam Aleksandar. Upadaj. – Geometar u penziji, bio računaš haubičarima u VRS. – Znaš li mi ćaću možda, Radenko Branković, bio na haubicama? – Vuk?! Vučina?! Ti si sin od Vučine?!” Ostatak teksta pročitajte ovde.
