Božidar Dragutinović bio je jedan od brojnih pojedinaca koji su pali pod udar narkomanije. Kao tinejdžer razvio je interes za glazbu, posebno za rock bendove, ali je s vremenom postao svjestan mračnije strane stvari i počeo je koristiti narkotike. Nakon što se više od 17 godina borio s ovisnošću o heroinu i bezbroj bezuspješnih pokušaja da je prebrodi, Božidar Dragutinović odlučio je otputovati na liječenje u Crnu Goru. Za vrijeme njegovog boravka u samostanu je bio i otac Branislav Peranović koji je s vremenom počeo fizički kažnjavati pacijente. Dok je bio mlađi, s 15-16 godina, Božidar se zaljubio u glazbu i rado je slušao rock bendove. Otprilike u to vrijeme izašla je knjiga “Mi djeca s kolodvora Zoo”, zajedno s raznim hipi pokretima.
No, ovo doba obilježila je i zloupotreba psihoaktivnih supstanci, kojih je u Valjevu tada bilo malo, a ipak dostupnih onima koji su ih s dovoljnom odlučnošću tražili. Dok sam bio u društvu starijih pojedinaca, otkrio sam da se poistovjećujem s njihovom dobnom skupinom. Nakon što sam uzeo drogu, doživio sam privremeno olakšanje, ali ubrzo nakon toga nastupila je fizička nelagoda. Ubrzo sam postao svjestan svoje ovisnosti o toj supstanci. Držao sam to skriveno neko vrijeme, dok na kraju nisam potražio pomoć u bolnici za rehabilitaciju. Tijekom boravka mi se smanjila tolerancija na lijek, pa je po povratku kući imao jače djelovanje. Nastavio sam se boriti s ovisnošću više od 16 godina. Božidar svoju najveću pogrešku smatra što se upustio u dilanje droge.
Kad se njegova obitelj suočila s financijskim poteškoćama, osjetio se ponukanim nešto poduzeti kako bi si pomogao. Nedavno sam gledao vijest o svećeniku koji živi u manastiru Crna Reka na vrhu planine. Iako sam zabilježio kontakt podatke, nisam o tome puno razmišljao sve do nekoliko mjeseci kasnije kada sam posjetio fruškogorski samostan. Tada sam shvatio potrebu za mjestom utočišta, što me navelo da iskopam svećenikov broj i nazovem ga. Ubrzo sam se našao tamo, i iako je prvih nekoliko dana bilo naporno, vrijedilo je pobjeći od stalne buke telefonskih poziva i dugova, kao i pritiska društva. Unatoč teškim krizama koje su trajale nekoliko mjeseci, mirno ozračje samostana me osvojilo i postupno sam ga još više cijenio.
Prije sam mislio da su stvari koje sam imao u gradu – zabave, kafići i veze – ono zbog čega se osjećam ispunjenim. Međutim, ubrzo sam otkrio da me samo iscrpljuju i da sam se morao oslanjati na lijekove kako bih se nosio s iscrpljenošću. Kad sam stigao na svoju trenutnu lokaciju bez ikakvih tih smetnji, otkrio sam da se osjećam mnogo bolje bez oslanjanja na lijekove. Ovo me iskustvo naučilo da je važno biti tamo gdje se osjećaš najbolje i tamo ostati bez ikakvih vanjskih pomagala ili ometanja.
