Usred šume u istočnoj Bosni, na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, grupa lovaca je u proljeće 1988. godine susrela čopor vukova. Uočili su dječaka kako se kreće četveronoške i reži među vukovima, i stoga se pridružio čoporu. Dječak je pronađen raščupan, izgladnjeo i prekriven ogrebotinama i modricama te je s ostalim vukovima kamionom prevezen u civilizaciju. Međutim, dječak nije šutio zbog nedostatka želje da govori, već zato što to nije mogao učiniti. Lovci su dječaku dali ime Haris i prezime Pućurica, odredivši mu tako identitet, vjeru i nacionalnost.
Vlast ga je pak poslala u Beograd na resocijalizaciju, daleko od očiju javnosti. Ovaj činjenični događaj inspirirao je film Vuka Ršumovića “Ničije dijete” koji je osvojio tri nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu. Razgovor s Draganom Rolovićem, jedinim svjedokom događaja, bio je neizostavan aspekt nastanka ovog filma. Dragan je bio njegovatelj dječaka-vuka, koji je u njegove ruke predat u prihvatnom dijelu bivšeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu. Ovo sklonište je bilo odredište djece iz cijele bivše Jugoslavije, koja su uglavnom privođena zbog manjih prekršaja, poput džeparenja ili provala.
Rolović je tada imao samo 25 godina, a s delikventima je radio tek godinu dana. No njemu je povjeren ovaj delikatan zadatak zbog njegovih inovativnih metoda rada i impresivnih rezultata. Od njihova prvog susreta prošlo je gotovo četvrt stoljeća, no Rolović se još živo sjeća svakog detalja. Dijete koje je predano izgledalo je kao da je iz drugog svijeta: visok, krupan dječak dugih ruku, plave kose i plavih očiju. Temeljnim liječničkim pregledom utvrđeno je da je djetetovo stalno slinjenje posljedica kronične upale sinusa. Pregledom je nadalje utvrđeno da dijete, unatoč zdravstveno zapuštenom i neuhranjenom, nije imalo značajnijih tjelesnih ozljeda, već samo ogrebotine po tijelu. Iako se procjenjuje da ima deset godina, vjeruje se da bi mogao biti čak tri godine stariji. Komunikacija s djetetom ostvarena je gestikulacijom, kako je odgovorio u intervjuu 2014. Odbijao je spavati u krevetu, umjesto toga odlučio se za stol kao mjesto za spavanje.
Ponekad je čak spavao ispod stola u dnevnoj sobi. Njegove prehrambene navike bile su jednako zabrinjavajuće, jer bi jeo s poda s obje ruke omotane oko tanjura. U početku nije mogao tolerirati kuhanu hranu, a objavljeno je da je vadio ostatke sirovog mesa iz kante za smeće, uklanjajući kosti prije nego što bi ga konzumirao. U početku smo imali veliki problem kada ga je trebalo naučiti navikama osobne higijene, kao što su kupanje, rezanje noktiju i korištenje umivaonika. Nije razumio svrhu sudopera. Međutim, s vremenom se navikao na te rutine i čak je cijenio svoju četkicu za zube. Pućke je u kratkom roku uspio pridobiti naklonost ostale djece, unatoč njihovom početnom oklijevanju zbog njegove različitosti. Nikada nije postao meta njihovog zadirkivanja ili maltretiranja, a zaslužio je njihovo poštovanje time što nije uzvraćao. Ostatak ove zanimljive priče, pronađite ovdje.
