Milorad Pavić, jedan od najpoznatijih srpskih pisaca koji je mnogo prevođen, značajan dio svog života prožimao je sa svojom drugom suprugom Jasminom Mihajlović. Rođen 1929. u Beogradu, Pavić je proživio radosno djetinjstvo okružen obiljem životinja, iako je prezirao tjelesni odgoj. Njegov otac, pionir u Srbiji, autor je košarkaških pravila, majka mu je bila profesorica filozofije, a otac slikarstva, a obojica su predavali i tjelesni odgoj. Jasmina je nakon Pavićeve smrti preuzela ulogu čuvara njegove životne priče i ostavštine. Živjeli su u stanu koji sada stoji kao dokaz njihove ljubavi, a Jasmina je odlučila njihovu nevjerojatnu ljubavnu priču ne prešutjeti. Nedavno je u intervjuu za magazin “Glorija” odlučila podijeliti drage detalje iz njihovog privatnog života.
Tijekom studija Jasmina se prvi put susrela s Miloradom Pavićem. Bilo je to tog kobnog dana kad je krenula u njegov ured u kampusu koledža. To je označilo početak njihovog neobičnog zajedničkog putovanja. Tema njezina diplomskog rada na sveučilištu vrtjela se oko njegovih zadivljujućih priča. Bio je 27. svibnja 1986. kad je ušla u njegov kabinet na Filozofskom fakultetu. U potrazi za bibliografskom građom našla se primoranom posavjetovati se sa samim piscem, jer nije bilo dostupnih izvora o suvremenim autorima. Trebala su joj dva mjeseca da skupi hrabrosti za poziv. Posjedovala je tri broja telefona izvjesnog Milorada Pavića u Beogradu, ali nije znala gdje on živi. A onda, jednog dana, skupila je hrabrost da okrene jedan od tih brojeva.
S napisanim tekstom u ruci pozdravila je osobu s druge strane linije: “Dobar dan, ja sam ta i ta, radim na diplomskom radu i htjela bih…” Neočekivano duboki a umirujući muški glas je odgovorio, pitajući je: “A zašto to radiš?” Ostala je zatečena pitanjem. U trenutku impulzivnosti, izlanula je: “Zato što volim tu vrstu proze.” Brzo je zakazao sastanak za sljedeći dan u podne, u svom uredu. I tako je počelo njihovo poznanstvo. Prvotna veza postupno je prerasla u suradnju, dok sam paralelno prolazila kroz roditeljske obveze i radila u raznim okruženjima, uključujući škole i Institut za književnost. Cijelo to vrijeme trajala je moja fascinacija Pavićem i njegovim pričama i održavali smo kontakt. Međutim, između nas je postojala značajna udaljenost i nisam mogao pojmiti mogućnost bilo čega više od platonske veze. Takvo stanje potrajalo je pet godina, sve do 1991.
Tada je donio odluku o raskidu braka, ponijevši samo svoje rukopise, pisaći stroj i pregršt osobnih dokumenata. Osigurali smo stan u tada poznatoj ulici Georgija Dimitrova, koja se nalazi točno preko puta Tašmajdanskog parka, gdje je sada Pavićev spomenik. Posjedovali smo vrlo malo materijalnih dobara, nabavili smo samo štednjak, plastični stol i stolice. Na kraju krajeva, moj bivši suprug Zoran Mihajlović je taj koji može odgovarati za okolnosti koje su se odvijale. Za Novu godinu mi je poklonio ‘Hazarski rječnik’, luksuz koji si tada nismo mogli priuštiti. Još uvijek posjedujem tu knjigu u kojoj je njegova posveta, kojoj je Milorad dodao i svoju posvetu.
