Godine 2018. zbog hrabre borbe s teškom bolešću nas je prerano napustio proslavljeni glumac Nebojša Glogovac. Kasnije je njegov otac, prota Milovan, otvoreno izrazio svoju tugu. Ova je tuga duboka i žalosna. To je duboko ukorijenjena bol koja ne prestaje, unatoč mnoštvu glasova koji proklamiraju Nebojšinu nepokolebljivu autentičnost i integritet. Ove afirmacije pružaju utjehu i snagu, omogućujući nadilaženje osobne patnje molitvom i nepokolebljivom vjerom, kao što je i sam Nebojša učinio. Molitva, iznad svega, služi kao najmoćniji lijek, utjeha i svjetionik nade. Ona obuhvaća nepokolebljivu vjeru da Nebojša sada boravi u carstvu božanskog, u svijetu superiornijem od onoga koji je ostavio za sobom.
Nadalje, utjehu mu daje spoznaja da je svoje težnje ostvario tijekom ovozemaljske egzistencije, kako su ga najavljivale “Večernje novosti”. Osobno sam cijenio njegove nastupe, marljivo pratio njegovu karijeru i pozorno slušao pohvale koje su mu davali kolege i stručnjaci. Naime, nije izrečena niti jedna pogrdna primjedba. Privrženost i divljenje prema Nebojšinoj dobroti, po mom mišljenju, traju i sada, više od godinu dana nakon njegove smrti. Mogu to opaziti i naslutiti, jer nema dana da mu netko ne zapali svijeću na grobu, ponekad i prije nego što ja stignem. To nije samo prolazan trenutak; traje kao kontinuirani sentiment prema njemu i njegovom životu na Zemlji, koji se produžio i početkom 2019. Nebojšino odrastanje duboko je ukorijenjeno u crkvi, prvim koracima pred oltarom. I sada se u crkvenom zboru prisjećaju slike kovrčavog dječaka koji bi na galeriju donosio napolitanke u zbor.
Naša vjera imala je značajnu ulogu u njegovom oblikovanju, a on je o njoj često govorio. Smatram da se sve vrijednosti, i pozitivne i negativne, njeguju unutar obiteljskog doma. Obitelj je kamen temeljac na kojem je Nebojša gradio sve što je kasnije došlo. Svojim je sinovima usadio čvrste temelje autentičnih vrijednosti, kako navodi Milovan Glogovac. Vrijednost koju posjedujemo nadilazi materijalne i opipljive stvari; obuhvaća nematerijalne kvalitete koje nosimo u sebi. Ljubav prema drugima, nesebičnost i plemenitost darovi su koji se, kada se dijele, množe i obogaćuju naše živote. Nebojša je svojim djelovanjem te darove umnožio, a oni mu se i sada vraćaju u obliku dragih uspomena koje nađu put do njegovog kućnog praga. Ta sjećanja ne stižu samo iz Srbije i Srba nego i od pojedinaca raznih nacionalnosti sa svih strana svijeta. To služi kao dokaz njegove uključivosti i dubokog poštovanja prema čovječanstvu u njegovom najistinskijem obliku.
To je dokaz činjenice da njegova nepokolebljiva vjera u dobrotu nije bila neutemeljena i da je njegov život imao svrhu i smisao. Glumčev otac svoje je otkriće za spomenute medije proširio razmišljajući o kratkoći glumčeva života, misteriju poznatom samo Bogu. Nadalje se prisjetio svog odlaska iz domovine, Hercegovine, u pratnji sedmogodišnjeg sina Nebojše, tjeran tugom. Put ih je prvo vodio u Opovo, a zatim u Pančevo, gdje su njegovali običaje i tradiciju svoje baštine. Tijekom glumčevog odrastanja usađena su mu vrijedna učenja, poput važnosti ne prepuštanja golemoj tuzi ili pretjeranoj radosti, kao i važnosti održavanja poniznosti u vremenima nevolja i suzdržavanja od arogancije u uspješnim trenucima.
