Vedrana Rudan je stekla reputaciju svojim realističnim raspravama o obitelji i djeci. U ovom konkretnom slučaju, ona se bavi temom odrasle djece koja traže financijsku potporu od svojih roditelja. Vedrana Rudan poznata je kao britanska autorica koja otvoreno priznaje svoje veze s djecom i supružnicima. Zbog toga njezine objavljene kolumne stječu veliku popularnost u cijeloj regiji.
Prisjećamo se riječi koje je izrekla na stranici Rudan.info, a koje se odnose na odrasle potomke koji se i dalje oslanjaju na podršku roditelja: Dok sam pregledavao internet, slučajno sam naletio na tvrdnju koja tjera na razmišljanje: “Dijete nema nikakvih obaveza prema roditeljima.” Ovu konkretnu rečenicu osmislila je Lisa Pontius, poznata influencerica koja je prikupila značajan broj sljedbenika zahvaljujući svojim pronicljivim objavama. U dobi od 33 godine, njezine su riječi odjeknule među brojnim pojedincima.
Sviđa mi se teza. Zapravo, imam duboku naklonost prema tome. Istina je da kada dijete postane punoljetno, ono više nema nikakvih obaveza prema roditeljima. Prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob događa se u dobi od osamnaest godina. Bilo bi sasvim ugodno kada bi roditelji mogli reći svom odraslom djetetu: “Moje prethodno dijete, nisi mi ničim dužan. Vrata su tu. Uživaj na putu!
Velika većina, ako ne i svi, pojedinci s kojima se družim nedvojbeno bi pozdravili priliku da njeguju značajnije veze sa svojim odraslim potomcima, pod uvjetom da imaju osjećaj samoljublja i samopoštovanja. Nažalost, stvarnost je takva da ne posjedujemo duboku naklonost i divljenje jedno prema drugome. Iako možda imamo nježan stav prema svojoj djeci, osjećaj nije uzvraćen. Postavlja se pitanje zašto se pojedinci uopće odlučuju imati djecu. Kao ljudi, inherentno nas pokreću naši životinjski instinkti, jer iskonska čežnja za slobodom i neovisnošću leži u nama uspavana.
Pri početnom činu njegovanja naše djece u našim grudima, nitko nas nije upozorio na eventualnu transformaciju koja će nam ih učiniti strancima. Nekoć bespomoćno dijete će nadmašiti svoje vršnjake tijekom njihovih zajedničkih ranih obrazovnih iskustava, naposljetku započeti formalno školovanje i potencijalno se boriti s akademskim problemima. To će dijete tada napredovati u srednjoškolsko obrazovanje, gdje su previsoki troškovi dopunske nastave poznati. Neki čak mogu pohađati fakultet. Jesam li spomenuo da se više ne smatra djecom kada dijete navrši osamnaest godina? Uobičajeno je da pojedinci započnu svoja studijska putovanja u ovom trenutku. Posljedično, može se razmisliti smatraju li se roditelji koji financiraju obrazovanje svoje nedjece perverznima ili se takvo ponašanje smatra “normalnim”.
Konsenzus među onima koji su prešli iz djetinjstva je da se ova situacija smatra “tipičnom”. Njihovo obrazloženje ostaje dosljedno: “Nisam tražio da budem stvoren.” Možemo se složiti da je uobičajeno da odrasle osobe snose troškove visokog obrazovanja, iako u brojnim nacijama odgovornost pada na samu “djecu”, budući da njihovi roditelji nemaju nikakve obveze prema svojim bivšim potomcima.
Promatrajući one u svojoj blizini, kako moje suvremenike, tako i one mlađe od mene, postaje jasno da mnogi od nas imaju odrasle potomke u tridesetima ili četrdesetima. Ulažemo velike napore da im osiguramo stan, vozila, odjeću, pa čak i potrepštine za vlastitu djecu. Tijek novca čini se beskrajnim, jer neprestano nastojimo zadovoljiti njihove financijske potrebe. Neki roditelji čak idu toliko daleko da obavljaju blage poslove, poput košnje travnjaka, u nadi da će dobiti zahvalnost od svoje djece. Međutim, ovi izrazi zahvalnosti se rijetko primaju, jer prevladava mišljenje da djeca nisu obavezna pokazivati zahvalnost svojim roditeljima.
I nisu ostali dužni. Kao roditeljima, vid nam je zamućen nepokolebljivom ljubavlju koja graniči s perverzijom, ili bolje rečeno, sama je perverzija. Postajemo bankomat bez kraja, osuđen da zauvijek izdaje novčanice. Ali što je s jednostavnim telefonskim pozivom? Komad čokolade? Osmijeh? Cvijet? Zagrljaj? Ispunili smo svoju ulogu u ovom svijetu. Pokrenuli smo briljantne umove, neshvaćene genije koji bi postigli ogroman uspjeh samo da su živjeli u nekom drugom vremenu, da nisu postali žrtve korporativnog kapitalizma, da su diplomirali na drugom fakultetu, da ih nije opterećivala depresija, da smo im dali pet tisuća eura umjesto samo tri, da nisu djeca rastavljenih roditelja, pa čak i da jesu. Da su barem djeca pokojnih roditelja…
